Islamski Cairo

Danas smo otisli u islamski Cairo. Naravno, cijeli grad je islamski, ne samo ova cetvrt, ali ipak, ona je posebna po tome sto je to najstariji islamski dio (ne opcenito najstariji dio, o tome nadam se sutra), te sto obiluje dzamijama, njihovim trznicama i slicnim pojavama. Odlucili smo otici pjeske, iako nije bas blizu nasega hostela, no da osjetimo malo grad... Kako smo hodali, korak po korak, grad se polako transformirao iz modernog gotovo europskog grada u stari islamski grad kakav smo ocekivali. Ulice su postajale sve prljavije, sve je vise dominirala prasina, gradjevine boje pjeska a ljudi po ulicama u potpunom kaosu, pokusavajuci da prodaju ama bas svasta. Ovdje se posebno osjeti kaos na ulicama. Sada nam je jasno sto je mislio autor Lonely planeta kada je govorio da je prema Cairu New York grad duhova. Nekoliko puta smo i pogresno skrenuli, no sve zajedno, to je samo produbilo odlican dojam islamskog dijela grada. Dzamije su zaista prekrasne gradjevine ovdje, pravi odraz srednjovjekovlja, koje je u islamskom svijetu vrhunac kulture, za razliku od takozvanog mracnog doba u Europi. Jednako tako, grad je naprosto kaotican. Ljudi jedu na ulici, obilje mirisa, boja i zvukova, dok se sve moguce i nemoguce prodaje i nudi. Guzve su nezamislive, nered na cestama...

Nakon gotovo tri sata probijanja kroz taj metez stigli smo do plave dzamije, koju smo posjetili, popeli se na vrh minareta, odakle se pruzao prekrasan pogled na grad. Svi ti tornjevi minareta ispresjecani morem nebodera i zgrada, uz dominaciju smedje boje. Spustivsi se dolje, otisli smo do unutrasnjosti dzamije, gdje smo ostali iznenadjeni mirom i opustenom atmosferom. Ljudi sjede, leze, meditiraju, ali postovanje i svetost mjesta naprosto se osjeti u zraku. Iskoristio sam nekoliko minuta da i sam provedem u opustanju, iako nije moja religija. Sjetio sam se jednog svecenika koji je rekao kako onaj tko trazi Boga zapravo trazi samocu, jako me to podsjetilo na tu recenicu. Simpatican imam pokazao nam je dzamiju, te uputio nas na najbolja mjesta za slikanje. Zanimljivo je kada se placa ulaz u djamiju, imam ne zeli dirati vas novac, nego ga morate svojim rukama ubaciti u kutiju na ulazu. Zanimljiva gesta.

Vec se polako priblizavao sumtrak pa smo otisli do parka Al Azhar koji se nalazi nasuprot islamske cetvrti, na brdu. Park je relativno novi, izradjen je prije pet godina, te je obilno navodnjavan i stoga cijeli zelen i veoma moderan. Okupljaliste je bogatijih egipcana, posebice mladih. Sjeli smo tamo na veceru, uz predivan pogled na grad okruzeni fontanama i palmama, te osjetili zivot bogatijeg sloja Egipcana, za promjenu, posto posljednjih dana uglavnom zivimo kao i obicni stanovnici. Hranimo se u lokalnom restoranu za radnike trznice te njezine goste, za koji moram reci da je veoma ukusan i neocekivano cist. Povratkom u hostel izracunali smo da smo prosli gotovo 14 kilometara, pjesice naravno. Isplatilo se, osjetili smo sve oblike zivota u Cairu, od bogatijih, pa sve do siromasnih zabacenih cetvrti, poput one ispred groblja kroz koju smo prosli na putu za park, koja nas je vise podsjecala na Kabul i scene sa televizije nego na ono sto smo do sada vidjeli u Cairu. Fascinantan megapolis.