Aleksandrija

Aleksandrija nosi neslavnu titulu kao najslavniji povijesno gledano grad koji nema nista za pokazati. Iako nije to sasvim tocno, nazalost, nije daleko od istine. Slavna aleksandrijska knjiznica odavno je spaljena, svjetionik sa Farosa, koji je bio jedan od sedam svjetskih cuda urusio se jos u srednjem vijeku u potresu, a od Aleksandra velikoga, osnivaca grada, nisu ostali ama bas nikakvi tragovi.

Ipak, ovo je jedan moderni egipatski grad, koji polako gradi svoj identitet. Prvo sto se primjecuje, veca sloboda medju ljudima, posebice mladima, utjecaj europe barem na glavno gradsko srediste, nacin zivota i funckcioniranje ljudi. Stigli smo u kasnim vecernjim satima u Aleksandriju, u vrijeme kada su gradske ulice pune raznih prodavaca, sve bljesti u bojama i guzva je gotovo kao i u Cairu. Grad je to od cak cetiri milijuna stanovnika, sto znaci gotovo koliko i cijela Hrvatska, te koji osim za africke pojmove modernog izgleda i lijepog pogleda sa obale prema panorami grada, nudi i ostatke Separeuma, hrama iz rimskog doba, koji je doduse jako lose ocuvan, katakombe te dvorac Quatibay, nasljednik spomenutoga svjetionika, koji je uglavnom i izgradjen iz ostataka spomenute gradjevine. Dvorac je posebno zanimljiv i lijep, posebice izvana, gdje se dominantno postavio na ulazu u luku, te sa kojega se pruza lijepi pogled na mediteran. Zanimljive su i unutrasnje prostorije dvorca, iako osim par topova i otvora sa pogledima na more zapravo se tu i nema sto vidjeti.

Osim spomenutoga, Aleksandrija pokusava stvoriti novi imidz sa novom Aleksandrijskom knjiznicom, modernim zdanjem u istocnoj strani luke, koje svojim izgledom se cini kao svemirski brod, te koje je pokusaj kretanja Aleksandrije ka modernizaciji, i bijeg iz sivila, prasine i prljavstine koja, mora se ipak priznati, dominira danasnjim Egiptom.