Aleksandrija

Aleksandrija nosi neslavnu titulu kao najslavniji povijesno gledano grad koji nema nista za pokazati. Iako nije to sasvim tocno, nazalost, nije daleko od istine. Slavna aleksandrijska knjiznica odavno je spaljena, svjetionik sa Farosa, koji je bio jedan od sedam svjetskih cuda urusio se jos u srednjem vijeku u potresu, a od Aleksandra velikoga, osnivaca grada, nisu ostali ama bas nikakvi tragovi.

Ipak, ovo je jedan moderni egipatski grad, koji polako gradi svoj identitet. Prvo sto se primjecuje, veca sloboda medju ljudima, posebice mladima, utjecaj europe barem na glavno gradsko srediste, nacin zivota i funckcioniranje ljudi. Stigli smo u kasnim vecernjim satima u Aleksandriju, u vrijeme kada su gradske ulice pune raznih prodavaca, sve bljesti u bojama i guzva je gotovo kao i u Cairu. Grad je to od cak cetiri milijuna stanovnika, sto znaci gotovo koliko i cijela Hrvatska, te koji osim za africke pojmove modernog izgleda i lijepog pogleda sa obale prema panorami grada, nudi i ostatke Separeuma, hrama iz rimskog doba, koji je doduse jako lose ocuvan, katakombe te dvorac Quatibay, nasljednik spomenutoga svjetionika, koji je uglavnom i izgradjen iz ostataka spomenute gradjevine. Dvorac je posebno zanimljiv i lijep, posebice izvana, gdje se dominantno postavio na ulazu u luku, te sa kojega se pruza lijepi pogled na mediteran. Zanimljive su i unutrasnje prostorije dvorca, iako osim par topova i otvora sa pogledima na more zapravo se tu i nema sto vidjeti.

Osim spomenutoga, Aleksandrija pokusava stvoriti novi imidz sa novom Aleksandrijskom knjiznicom, modernim zdanjem u istocnoj strani luke, koje svojim izgledom se cini kao svemirski brod, te koje je pokusaj kretanja Aleksandrije ka modernizaciji, i bijeg iz sivila, prasine i prljavstine koja, mora se ipak priznati, dominira danasnjim Egiptom.

Port Said i Sueski kanal

Nakon Sinaja, nasa je sljedeca destinacija bio Port Said. Iako smo planirali posjetiti Sueski kanal jos ranije, uslijed problema sa autobusnim kartama i rezervacijama promijenili smo taj plan, te je tako kanal dosao na red tek sada. Nakon nocne voznje od Dahaba do Kaira, uhvatili smo autobus za Port Said te za tri sata se nasli u gradu stvorenom samo za potrebe kanala i njegove izgradnje. Danas je to za egipatske pojmove lijep gradic, zajedno sa sestrinskim gradom, Port Fuadom, koji se nalazi sa druge strane kanala, te koji je povezan sa Port Saidom trajektom koji vozi svakih desetak minuta, te tako omogucuje prijelaz preko slavnog sueskog kanala. UPort Saidu se moze naci sjediste gotovo svake vece pomorske tvrtke, a grad je specifican i po tome sto je bescarinska zona, sto na veliko koriste pomorci pri kupovini raznih stvari. Mene se posebno dojmilo jos na putu za Port Said, dok smo se vozili uz kanal, vidjeti polja i ravnice, te iz njih kako izviru vrhovi brodova, koji plove kanalom. Zaista impresivna slika. Cini se kao da brod plovi kopnom. Na sjevernom dijelu grada nalaze se velike i relativno lijepe pjescane plaze, koje su navodno ljeti prepune kupaca, a sada se tu i tamo nadje neki lokalni par kako gleda spore i trome valove kako se lome na pjescanoj i veoma plitkoj obali.

Osim sueskog kanala, jedino vaznije za izdvojiti u Port Saidu jest vojni muzej, koji je posvecen ratovima sa Izraelom i kanalskom krizom, koje egipcani slave kao svoje pobjede i nacionalne ponose, iako je upitno realno gledajuci koliko su oni sami imali u tim ratovima uspjeha. Ipak, artefakti u muzeju su zanimljivi, a svidjele su mi se lijepe slike realisticno napravljene prikaza iz sukoba, sa zanimljivo napravljenom dubinom slike, tako da su ispred slike napravljeni slicni objekti u stilu bozicnih jaslica.

Nasa posjeta Port Saidu svedena je tek na nekoliko sati, te smo stoga polako dok se mracilo uhvatili autobus za Aleksandriju, nase posljednje odrediste na ovome putovanju...

Na vrhu Sinaja

Nakon kupanja i ronjenja u prekrasnome i toplome crvenome moru, punome koralja i podvodnog svijeta, otisli smo u planine Sinaja, tocnije prema samostanu svete Katarine, koji se nalazi podno planine Sinaj, na kojoj je Mojsije dobio deset zapovjedi. Samostan se nalazi u malenoj dolini izmedju visokih planina, koje su gotovo gole stijene bez imalo vegetacije, te kao takve djeluju zaista impresivno. Izgradjen je pred vise od tisucu godina, te je i danas veoma vazno religijsko odrediste za hodocasnike pravoslavne vjeroispovjesti, a posebno je vazna posjeta grmu u kojem se Mojsiju ukazao Bog, a koji se nalazi unutar samostanskog kompleksa. Cijeli samostan je opasan zidinama, te osim par crkava sadrzi i dzamiju, sto je posebno zanimljivo, no nije i tako cudno, s obzirom da je zahvaljujuci toj dzamiji si osigurao opstanak usred muslimanskog svijeta. Prvo svetiste izgradjeno je jos 381. godine na ovome mjestu, a ono sto ga cini posebnim jest cinjenica da od tada do danas samostan je redovito aktivan i u funkciji. On pripada grckoj pravoslavnoj crkvi, pa su stoga i redovnici u njemu uglavnom iz grcke.

Odmah iznad samostana dize se visoka planina Sinaj, odnosno Mojsijeva planina, na kojoj je navodno Mojsije dobio deset zapovjedi. Uspon do vrha moguc je preko tri tisuce stepenica koje je izradio jedan jedini redovnik, ili preko planinske staze, kako je lokalni beduini zovu, devine staze. Ona je dosta laksa , no unatoc tome potrebno je gotovo tri sata za uspon normalnim hodom. Vrh se nalazi na 2275 metara, te se sa njega pruza velicanstveni pogled na planinski pejsaz Sinaja, kao i na jos vecu planinu Sv. Katarina, ciji je vrh najveci u Egiptu. Na vrhu se nalazi i mala kapelica, te nekoliko beduinskih sklonista, koja su pretvorena u kafice u osebujnom planinskom stilu, i mogu reci da je zaista poseban dozivljaj popiti kavu na vrhu svete planine za cak tri monoteisticke religije, islam, krscanstvo i judeizam.

Sacekali smo nekoliko sati da dodje zalazak sunca, kojime su planine dobivale posebne oblike u igri svjetlosti i sjene te impresivne tonove zlatne boje, dok je sunce polako zalazilo za vrhovima na zapadu. Spust je stoga bio dosta tezak, jer nismo imali dovoljno svjetla, a i temperatura je dosta niza na visinama, ocekivano, no unatoc tome, sa pogledom na prekrasno zvjezdano nebo, obrise planina u mraku i svjezi planinski zrak, nista nije bilo tesko. Mnogi se ljudi odlucuju na uspon po noci, zbog spektakularnog izlaska sunca, sto je takodjer jedna od opcija, iako samo pogled na visoke surove vrhove cije se stijene zlate na suncu ostavlja bez daha.

Dahab!

Napokon u Dahabu, nakon napornih putovanja pustinjom, razgledavanja predivnih hramova, kompleksa i odredista, dosao je trenutak za posve drugu vrstu aktivnosti, kupanje, ronjenje i uzivanje u ovome ljetovalistu uvjetno receno za backpackere i ronioce.

Dahab je veoma lijepi gradic na istocnoj strani Sinajskog poluotoka, samo 30tak kilometara odvojen morem od Saudijske Arabije, te koji je godinama odrediste za backpackere, hipije i ljude zeljne ronjenja i uzivanja u divotama podmorja i koraljnih grebena. Za razliku od Sharm El Sheika i Hurgade, koji su postali centri za elitni turizam i charter posjete turistickih agencija, Dahab je zadrzao svoj pocetni sarm i ljepotu, te je veoma lijepo i ugodno mjesto za boraviti, atmosfera je opustena, ugodna, ljudi susretljivi, te sve izgleda kao sredinom ljeta negdje kod nas na Jadranu, unatoc tome sto je gotovo kraj studenoga.

Osobno, najvise me privukao upravo ljepotama podmorja, i posjeta Egiptu bez razgledavanja predivnog podmorskog svijeta crvenoga mora za mene ne bi bila potpuna. Cim sam stavio masku na glavu i zaronio, vec skoro u plicaku odusevile su me prekrasne raznobojne ribe, koje zahvaljujuci potpunoj zabrani ribolova ne osjecaju nikakav strah od ljudi, gotovo da su na dohvat ruke, te gotovo potpuno ignoriraju postojanje ronioca, te se cini kao da se nalazim u golemom akvariju. Zatim zaron uz koraljni greben, divota boja, oblika, raznolikosti podvodne flore i faune, nevjerojatna suprotnost jednobojnosti pustinje koja prevladava Sinajem iznad razine mora. Nazalost nemam sa sobom podvodnu opremu za fotografiranje, pa mislim da cu moci tek nekoliko fotografija napraviti i podijeliti ih sa vama tek kada se vratim doma, no cak i bez imalo iskustva u ronjenju ovdje se moze uzivati u predivnom podvodnom pejsazu. Koraljni grebeni se nalaze na manje od dva metra, pa su vidljivi itekako dobro i s povrsine, a kada se uzme u obzir da je crveno more jedno od najsigurnijih sto se tice morskh pasa i slicnih nemani, ronjenje ovdje je naprosto fantasticno.

Inace, Dahab je veoma zanimljivo odrediste i ako se samo trazi bijeg od zime u jedan opusteni gradic na moru, sjedenje na obali i ispijanje kave ili nekog drugog napitka, odlazak na plazu, kupanje itd. Naprosto pravi mali kutak za odmor i bijeg od prohladne europske svakodnevice...

Egiptom uzduz i poprijeko

Nakon putovanja kroz cijeli Egipat, od vise od trideset sati u autobusu dosli smo napokon do Dahaba, na obale crvenoga mora. Neocekivano, imali smo problema u putovanju, pretpostavljam radi nekakvih blagdana koji trenutno traju u islamskim zemljama, svi autobusi su prepuni, pa nismo uspjeli dobiti karte za nocni bus iz Ismailije za Dahab, tako da je izostala posjeta Port Saidu, nadam se dogoditi ce se pri povratku sa Dahaba odnosno putu prema Aleksandriji. Voznja u autobusu je oduzela nam dobar dio jedne noci i cijeli dan i noc, tek smo jucer navecer stigli, te pri tome promijenili tri autobusa. Veoma su naporne kontrole na checkpointovima, jer se dosta dugo ceka, po dvadesetak minuta da se pregledaju svi dokumenti, i tako gotovo desetak puta. Zbog toga su i svi autobusi kasnili izmedju pola sata i cetiri sata od predvidjenog vremena. Vise sam puta pokazivao putovnicu na ovome putovanju kroz Egipat nego da sam prosao Europu od Urala do Portugala. Poslije ovoga, tko god se bude zalio na kontrole na granici sa Slovenijom, mogu mu samo preporuciti otici u Egipat i malo se provozati okolo.

Zahvaljujuci mjesecini, imali smo barem sto vidjeti tijekom cijeloga puta, od zivotopisnih sela uz dolinu Nila od Asuana do Quene, gdje bus skrece prema Crvenome moru i bezlicnoj luci Safagi, kroz pustinjske planine, pa uz obalu sve do Sueza, jednog od najprljavijih gradova koje sam ikada vidio, preko Ismailije do podvoznjaka pod Sueskim kanalom, koji je izuzetno dobro opskrbljen oruzanim snagama, niz Sinajski poluotok do Sharm El Sheika, gdje smo popili kavu i uhvatili bus za nase odrediste Dahab. Busevi u Egiptu su nevjerojatni. Dok se bus za Dahab iz Sharma cinio sasvim pristojno, onaj za Ismailiju je izgledao kao da ce svakoga trena cijela jedna strana busa otpasti, imao je nekoliko rupa i cinio veliki propuh jer jednoga prozora bas i nije bilo. Zadnja vrata su svezana remenom, da ne otpadnu, a ljudi ima u njemu vise nego pcela u kosnici. Sva sreca da je ta voznja trajala samo dva sata (iako bi trebala jedan sat).

Sve u svemu, kada se stane na obalu Crvenoga Mora, sve ostalo prestaje biti vazno... Stigli smo u Dahab!

Abu Simbel i Philae

Danas je dosao dan kada smo dosli do krajnje juzne tocke Egipta, koju smo mislili posjetiti, te koju je uopce moguce posjetiti, barem koliko je meni poznato. Ustali smo se u 2:45 ujutro, u par minuta se spremili te otisli do minibusa koji nas je vec cekao za konvoj za Abu Simbel. Iz sigurnosnih razloga, kako oni kazu, iako mi se to cini smijesnim, do Abu Simbela, 300 km udaljenoga grada od Asuana vozi naoruzani konvoj, koji nema smisla, jer se tijekom voznje vozila totalno rastrkaju cestom, no jednostavno imaju takve propise u Egiptu i tu se nista ne moze.

Abu Simbel je relativno mali grad na obali jezera Nasser, najveceg akumulacijskog jezera na svijetu koje je nastalo 60tih kada je izgradjena velika brana na Nilu, kojom su sprijecene poplave rijeke, te koje se prostire na vise od 540 km duljine kroz Egipat i Sudan. Sam Abu Simbel je smjesten duboko u tropskoj zoni, tek 40tak kilometara od granice sa Sudanom, koja iako je golema, moguce ju je prijeci iskljucivo trajektom iz Asuana do Wadi Halfe u Sudanu. Ono zbog cega smo mi dosli u Abu Simbel jest golemi hram Ramzesa II. koji je trebao biti potopljen gradnjom brane, ali je zahvaljujuci akciji UNESCO-a premjesten zajedno sa unutrasnjim prostorijama na obale toga jezera, te sada ponosno stoji na velikom vidikovcu te i dalje svjedoci o velikim pobjedama Ramzesa II. nad Nubijcima te prikazima bitke kod Kadesa, koji su dosta dobro ocuvani. Impresivne cetiri statue pred ulazom naprosto oduzimaju dah, te su uz piramide jedan od najprepoznatljivijih simbola Egipta. Hramovi potjecu iz 13 stoljeca prije Krista, iz vremena vladavine spomenutoga Ramzesa II. Nazalost, radi tih konvoja, podrucje hrama je veoma napuceno turistima, te je vrijeme razgledavanja dosta kratko, tek oko dva sata i to rano ujutro, pa smo tako morali relativno brzo natrag, jer je kretao konvoj natrag za Asuan.

Na povratku, razgledali smo veliku branu, presli preko stare asuanske brane iz 1902. godine, te zatim otisli do hrama Philae, prekrasno ocuvanoga hrama iz ptolomejskog razdoblja, koji su kasnije naselili krscani, odnosno koptici, u bijegu pred progonom Rimljana, pa se tako, osim prekrasnih ornamenata i veoma dobro ocuvanih antickih egipatskih tragova i kipova sacuvao i vjerojatno najstariji reljef kriza na svijetu. Prisutnost krscanstva vidi se na svakome koraku, ali i donekle postivanje stare tradicije, jedino sto je tuzno jest sto su u svojoj borbi protiv poganizma svim likovima u kompleksu unakazili lica, pa tako likovi podsjecaju na bezlicne kolose od memnona, samo su naravno daleko manji. I ovaj je hram takodjer premjestan prilikom izgradnje velike brane, odnosno cijeli ovaj kompleks je premjesten sa istoimenog otoka na susjedni mali otocic, te sada cini jedinstveni otocni kompleks koji zaista vrijedi pogledati.

Posljednja stanica bio je nedovrseni obelisk, veliki komad kamena, granita koji nije isklesan do kraja, jer je tijekom izrade puknuo, no da je bio dovrsen gotovo sigurno bi bio najveci ikad napravljeni obelisk u starom Egiptu. Sada lezi na stijeni gdje je i ostavljen, te se doima kao da je zacementiran za nju, te kako je bez ikakvih oznaka, djeluje i prilicno bezlicno. Time je i zavrsio nas danasnji put, dugacak vise od 600 km ako racunamo voznje u oba smjera, te smo umorni vecer proveli opustajuce u gradu. Sutra nas ceka jos Elefantine otok, te nakon toga polazak prema sjeveru, prekosutra Sueski kanal i dan nakon toga Sinaj. Nadam se da cu se imati prilike javiti u naredna dva dana...

Asuan

Nakon cetiri noci u Luxoru i razgledavanja grada koji se ponosi titulom najvecega muzeja na otvorenom, otputovali smo u Asuan, grad tri sata udaljen vlakom od Luxora, nesto malo veci od Rijeke, smjesten na obalama rijeke Nil, gdje tok rijeke tvori nekoliko veoma zanimljivih i slikovitih otoka i hridi, te cijeli pejsaz cini gotovo bajkovitim. Grad je u novije vrijeme poznatiji po svojoj brani, kojom je reguliran tok rijeke Nil, te su sprijecene poplave i izlijevanje rijeke, a kasnije, izgradnjom velike brane nesto juznije, stvoreno je najvece umjetno jezero na svijetu, jezero Nasser.

Odmah na prvi pogled grad izgleda veoma lijepo, gotovo europski. Nema toliko prasine u gradu, dominiraju fontane, lijepo uredjene ulice sa mnogo parkova, zelenila, cvijeca... Odmah se vidi kako se mnogo ulaze u ugled grada. Na obali Nila se vide mnogi cruiseri koji ovdje pristaju na krstarenju Nilom, te je stoga i grad odrediste za mnoge malo bogatije turiste. Stoga su cijene nesto vise. Mi smo srecom nasli veoma povoljno dvokrevetnu sobu uz samu obalu Nila, gotovo na nevjerojatno dobroj poziciji, pa mozemo stoga svakodnevno uzivati u pogledu na rijeku. Rijekom pak takodjer plove i mnoge felucce, mali brodici sa jedrom karakteristicni za Nil, koji dok se provlace uz sve te male otoke i otocice zaista cine scene kao iz neke egzoticne bajke. Od ostalih atrakcija u samome gradu, istaknimo jos veoma lijepu kopticku katedralu na juznoj strani grada te nedovrseni obelisk, koji da nije graditeljima puknuo na pola gradnje, bio bi najveci ikad napravljen u starom Egiptu. Ovako, napukao i do pola ukrasen, stoji na istome mjestu gdje je prije vise stotina godina napusten.
U anticka vremena Asuan je bio srediste za eksploataciju granita, koji se koristio za gradnju hramova, kipova, obeliska, pa cak i piramida. Stoga je naseljen od najranijih vremena, i to na otoku Elefantina, koji se nalazi tocno ispred centra grada.

Mi smo danas posjetili drugu, zapadnu obalu, gdje se nalaze grobnice plemica, medju kojima je jedna od najocuvanijih grobnica iz vremena faraona, jedina koja je gotovo potpuno sacuvala originalne boje. Iako su samo dvije bile otvorene, te iako su prikazi dobrano istroseni, bilo je velicanstveno ponovo vidjeti ta remek djela slikarstva i kiparstva antickih vremena. Nakon posjete grobnicama, popeli smo se preko brda do samostana Sv. Simeona iz sedmog stoljeca, odnosno do njegovih ostataka, prosli kraj Aga Khanovog mauzoleja, pa kroz pustinju paralelno sa rijekom Nil do osam kilometara udaljenoga mjesta koje je jedno od rijetkih na rijeci i strancima preporucljivo za kupanje. Bijase to veoma dobro mjesto, velika pjescana plaza sa pogledom na zelenilom obrasle otocice na Nilu. Krasno... Voda rijeke je bila prilicno topla, procjena oko 25 stupnjeva, iako nam se na prvi mah cinila veoma hladna, nakon vise od sat vremena hodanja po vrelom saharskom suncu. Treba spomenuti i kako je Asuan jedno od najpoznatijih odredista za promatranje ptica. Zaista na svakome koraku se mogu vidjeti razne ptice kako hvataju ribe u rijeci, sjede na nekoj stijeni ili drvetu ili samo prolete sa strane. Zanimljivo je da su to uglavnom ptice selice iz svih krajeva Europe, koje upravo ovamo odlaze kada u nasim krajevima nastupi zima. Zaista zanimljivo je vidjeti rode u studenome kako se buckaju u Nilu.
Kada sam vec spomenuo i ribe, usavsi u vodu, najprije djeluju pomalo strasno, jer mnogo malih ribica, dimenzija srdele krene prema tebi u jurisu kao jato, no uskoro se primjeti kako njih zapravo zanima uzdizanje pjeska, jer tamo pronalaze hranu. Tih malih riba ima mnogo, ne znam kako se zovu, veoma su spore, gotovo da ih se moze uhvatiti rukom i bojom djeluju u vodi nekako sivo, bezlicno, samo sto su od nasih srdelica nesto deblje.
Predvecer, otisli smo do obliznje plazice gdje se kupaju lokalna djeca, te tamo uhvatili brodic za drugu obalu. Sutra odlazimo u Abu Simbel, dok prekosutra posjecujemo Elefantine, pa nadam se tada vise o povijesti Asuana u ta davna anticka vremena.

Karnak i grad Luxor

Zadnji dan nasega boravka u Luxoru bio je posvecen istocnoj obali, na kojoj se i nalazi grad Luxor, te glavnina sadrzaja vezana za moderno doba ovoga prostora. Ipak, u samome centru grada, nalazi se i veliki hram, od kojega vodi aleja sfingi, koja se sve vise rasciscava, na razocaranje lokalnog stanovnistva kojem to cesto znaci rusenje kuca, sve do tri kilometra udaljenog hrama u Karnaku.
Upravo dok smo mi boravili u Luxoru pronadjeno je 12 novih sfingi sa ljudskom glavom, kakve se nalaze u toj aleji, te su poslane na restauraciju. Sam hram u Luxoru je veoma zanimljiv, veliko zdanje koje postane posebno lijepo kasno navecer kada pod osvjetljenjem daje posebne slike i prikaze. Ispred njega se nalazi veliki obelisk, dok je drugi prenesen u Louvre u Francuskoj, gdje se nalazi ispred muzeja. Hram je izgradio Ramzes II. kao i vecinu drugih stvari oko Luxora.

Ipak, hram u Luxoru je mala zgradica prema onome sto je hram u Karnaku. To je najvece ikad sagradjeno religijsko zdanje, koje se proteze na cak dva kilometra kvadratna, te je dogradjivano, obnavljano i adaptirano kroz razdoblje od tisucu i pol godina tijekom faranskog doba. Njime dominira ogromni hram Amona Ra, sa divovskim hipostilima, iz kojega se pruza pravi labirint gradjevina i oblika koji su izgradjeni sa strane. Zaista je potrebno vise sati da se samo prodje cijelim prostorom, a kamo li da se jos razgledaju sve slike, hijeroglifi, oznake, simboli, natpisi i ostalo blago koje smo naslijedili od najvecih faraona koji su sudjelovali u stvaranju i unaprijedjivanju ovoga cuda anticke arhitekture. Tu se takodjer nalazi i najvisi dovrseni obelisk, posvecen Hatepsut, koji se doima, kada se stoji tocno ispod njega, kao da se pruza u svemir. Prolazeci tim hramom osjecao sam se poput mrava, prema dimenzijama te gradjevine. Fascinantno. Zatim ti veliki kameni blokovi, koji su postavljani tako precizno i pravilno, i to na tako velike visine, sto bi bilo tesko izvesti i uz svu nasu danasnju tehnologiju. Zaista se covjek zapita kako je sve to uspjevalo toj velikoj civilizaciji.
Jedina je losa stvar u hramu prenapucenost turistima. Gotovo je redovito vise od 20 autobusa turista iz poznatih resorta u Karnaku, stvarajuci tako pravi krkljanac ispod glomaznih dijelova hrama. Nazalost, potrebno je spajati turizam i povijesnu bastinu, jer inace se vjerojatno Egiptu, zemlji koja vise od 85% prihoda stranoga kapitala ima od turizma, vjerojatno ne bi isplatilo niti odrzavati sve te velebne gradjevine.

Luxor

Nakon dugotrajnog puta pustinjom dosli smo u Luxor, grad sa najvelicanstvenijim spomenicima i hramovima iz razdoblja faranskog Egipta, a usudio bih se reci i najvelicanstvenijim hramovima uopce, inace poznat i kao ozloglaseni grad grebara za napojnice i podvale turistima. Cim smo izasli iz vlaka okruzila nas je skupina "touta" od hotela koji su nas pokusali doslovno prisiliti da odemo u njihove hotele, a ne u onaj koji smo mi odabrali. Gotovo dvjestotinjak metara su nas slijedili i unosili nam se u lice nagovarajuci nas. Ipak, dosli smo do zeljenog hotela, koji nije bio nista posebno, no za tek 20 kuna po osobi koliko nas je stajala soba, bio je itekako u redu.

Najprije smo krenuli razgledati zapadnu obalu, pa smo se tako vec sljedece jutro zaputili brodicem preko Nila, gdje smo otisli taksijem do kraja doline, i planinarili preko prilicno visokog brda bez i jednog raslinja po ipak jako vrucem suncu do doline kraljeva, koja se nalazi s druge strane. Sa vrha brda se pruzao velicanstven panoramski pogled, pri kojem se nam sa jedne strane otvarala dolina kraljeva, sa druge rameseum i nekoliko drugih manje ocuvanih hramova, dok se ispred nas, ukopan u stijenu nalazio hram od Hatepsut.
Spustivsi se u samu dolinu kraljeva, bili smo malo razocarani, jer grobnice koje smo htjeli posjetiti bile su zatvorene, no to nas nije sprijecilo da odaberemo druge. Inace otvoreno je negdje 50% grobnica, te se rotiraju s vremena na vrijeme, kako bi se sto bolje ocuvale unatoc velikoj navali turista. Sa ulaznicom se smiju posjetiti tri grobnice, samo se Tutankamun, Ay i Seti I. posebno placaju. Mene se posebno dojmila grobnica Tutmozisa trecega, odlicno je ocuvana unutrasnjost, prilicno je bila duboka, te posto je bila posljednja u redu, najmanje je posjecivana. Za ulaz se prvo treba uspeti stepenicama, te zatim spustiti u podzemlje, unutar planine. Prikazi odlaska u zagrobni zivot veoma su dobro napravljeni. Nazalost, u dolini kraljeva je potpuno zabranjeno slikanje.

Nakon doline kraljeva, unatoc zabrani, ponovno smo se popeli preko planine na drugu stranu, koristeci prekasne panorame Luxora i okolice, te se spustili do hrama od Hatepsut. Izvana gledajuci, najbolje ocuvani hram, no usavsi u njega, razocarao sam se, jer je veoma mali dio hrama otvoren, dok se ostalo restaurira. Ipak, vrijedila je posjeta. Uz posjetu kolosima od Memnona u predvecerje, kada su prekrasno osvijetljeni, zavrsio je prvi dan na zapadnoj obali.

Drugi smo dan se odlucili za nesto laganiji raspored, pa smo iznajmili bicikle, te obisli prekrasan i odlicno ocuvan hram Medinat Habu, nakon Karnaka najbolji hram u Luxoru po mojem misljenju, zatim grobnice plemica, izmedju ostalih Ramosea, koje su u odnosu na kraljevske grobnice daleko manje, no ipak veoma lijepo oslikane i ukrasene, te sto je veoma dobro, potpuno zanemarene od turista, pa smo u njima bili potpuno sami, prosli kraj Rameseuma, kolosa od Memnona jos jednom po danu, i pogrijesili odustajuci od posjete dolini kraljica. Kako je sa nama bila amerikanka koja je veoma dobro baratala arapskim jezikom, uspjeli smo iz posjete jednoj radionici suvenira od alabastera napraviti popodnevni boravak kod obitelji sa ruckom i razgovorom o turistima, stanju u drzavi i opcenito svijetu te dozivjeti kako prosjecni Egipcanin gleda na sve. Vrijedno iskustvo. Ostatak dana proveli smo vozeci se uz desnu obalu Nila, uz pitoreskna sela i polja, sve do zalaska sunca i povratka u hotel.

Nedvojbeno je najbolji dojam na mene na zapadnoj obali ostavio Medinat Habu, prekrasan hram koji je dobro ocuvan i koji svjedoci o velicini staroga Egipta. Inace, kompletno to podrucje se najbolje dozivi tek sa vrha planine, kada se pogledom po cijelom obzoru na svakom koraku vide velicanstveni ostaci tisucama godina stare civilizacije, koji i dalje postojano stoje iako te civilizacije odavno vise nema.

Tisucu kilometara pustinje

Nakon gotovo puna 24' sata putovanja stigli smo u Luxor. Umjesto planiranog puta natrag u Cairo iz Bahariya oaze, isli smo preko oaza Farfara, Dakhla i Al Kharga do Asyuta, nekada sredista islamistickog ekstremizma i uporista Gamma Islamije, danas ipak ne bas opasnog mjesta, no ipak ne bas preporucljivog za dolazak kao jedini stranci u 5 sati ujutro autobusom. Nismo samo suputnike zbunili, koji nisu navikli vidjeti turiste u nocnome busu za Asyut vec i samu turisticku policiju koja redovito turistima u Asyutu osigurava oruzanu pratnju, a koja je naravno nama zakasnila, vec nas je samo pratio jedan policajac. Na njegovu srecu, relativno kratko jer smo brzo uhvatili vlak za Luxor i rijesili ih briga. Nazalost uhvatio sam veoma cudan laptop na cijim se slovima ne snalazim, pa nadam se vise podataka i informacija sa puta, raznih oblika pustinja, slika te sutrasnjeg obilaska doline kraljeva u Luxoru te slikama sa svega toga sutra. Nakon neprospavane noci, oko tisucu kilometara puta krevet zove...

Oaza usred pijeska i kamena

Eto me u oazi Bahariya, nazalost internet je dosta slab, ne znam hocu li moci staviti koju sliku, no zato imam zanimljive dogodovstine za podijeliti. U oazu smo dosli jucer, i vjerujem da bi mnoge razocarala, jer je zapravo rijec o gradicu sa oko desetak tisuca stanovnika, koji se poput slavonskog sela proteze ponajvise jednom ulicom. Samo umjesto zemlje, ovdje je pijesak. Ono sto ga cini oazom jesu izvori, tople i hladne vode, koji cine ovo tlo usred crne pustinje plodnim. Jucer smo posjetili jedan izvor, gotovo u gradu, i najbolje bi ga bilo opisati kao kucicu iz koje izlazi voda, koja se usmjerava u veliko polje palmi. Mozemo reci sumu palmi. Naravno, svaki izvor nekoga dobra covjek kultivira, pa tako i izvor usred pustinje. Samo polje palmi je veoma lijepo, poput sume palmi, sa povremenim pasnjacima na kojima se nalaze domace zivotinje beduina. Prosetali smo se tim poljem, opustili na jednoj srusenoj palmi i zaista uzivali u miru i tisini.

Danas smo odlucili otici malo dalje, na malu oazu udaljenu oko 12 km od Bawitija, grada u Bahariyi, u kojem smo smjesteni, te smo stoga krenuli u tri sata dugo hodanje po zarkom pustinjskom suncu, kroz potpunu pustos. Zaista je fenomenalno kada se odjednom iza nicega pojavi cijela suma palmi, a vlaga osjeti u presuhom pustinjskom zraku. Nazalost nisam upamtio ime oaze, pa cu ga morati navesti kasnije. Tamo se nalaze dva izvora, iako smo mi pronasli samo jedan, koji se kanalima preusmjeravaju na prostor palminih nasada, te kojima se opskrbljava cijela oaza, stanovnici, domace zivotinje te razne ptice koje slete u ovo podrucje. Izvor se nalazi odmah do Eden Gardena, zanimljivog odredista za turiste koje vodi obitelj cija sira porodica iskljucivo i naseljava tu oazu pa je stoga potpuni mir i odmor garantiran. Zaista prekrasno mjesto. Imali smo srece upoznati sina vlasnika Eden gardena, koji je bio zadivljen nasim pjesacenjem, pa nas je nakon kupanja u izvoru pozvao u svoj kompleks na pice, te na razgovor. Pricali smo o tome kako stalni porast turizma unistava ovakve posljednje kutke mira i samoce te prirodne ljepote, o Beduinima opcenito i tako dalje. Veoma ugodno drustvo. Na kraju nam je ponudio i prijevoz natrag do nasega hostela, te nas usmjerio na promjenu u nasem planu putovanja, pa tako planiramo sutra umjesto povratka u Cairo i hvatanja vlaka za Asuan otici kroz preostale oaze do 700 kilometara udaljene oaze Al Kharga, te od tamo hvatati prijevoz do Luxora. Zbog toga nisam siguran hoce li osvanuti novi nastavak u naredna dva dana na ovome blogu, no ipak, svratite. Toliko zasada iz Bahariye!

Kroz pustinju...

Dosao je dan da napustimo Cairo, te smo se zaputili u ranim jutarnjim satima prema oazi Bahariyi, sve do nedavno potpuno izoliranoj beduinskoj tocki poznatoj tek po uzgoju datulja i plantazi palmi, ali od nedavno sve cescem odredistu turista. Putovanje pustinjom bilo je posebno zanimljivo, na sve strane cistina, samo povremene stijene i pijesak, jedino nasa cesta i pruga koja ide paralelno s njome. Vozac autobusa juri preko 120 na sat, prestizuci sve pred sobom, i tako gotovo sest sati, sve do 380 kilometara udaljene oaze od Caira. Posebno je zanimljiv bio prolazak kroz tkz. crnu pustinju, podrucje puno vulkanskih ostataka, koji su nakon godina i godina djelovanja pustinjskih vjetrova stvorili nevjerojatne oblike i forme. Boja u pustinji je crno narancasta, veoma zanimljiva, iako moram priznati da mi nije uspjelo je uhvatiti foto aparatom, jer je sucev odsjaj prejak, pa se gube boje.

Osim crne pustinje postoji i bijela pustinja, koja je puno upecatljivija, no ipak je tesko dostupna pa je stoga izvan nase rute putovanja. Opcenito pustinjski krajolik koji se proteze sve od zaledja piramida pa do oaze prevladava laganim brezuljcima, ponekim dinama i vecim uzvisinama. Ispocetka je to jako zanimljivo, no iskreno, brzo postane monotono. Oaza je vec druga prica, sasvim drugacije nego je vecina zamislja, rijec je o velikom podrucju usred pustinje sa mnogo izvora i nasada palmi, u kojem se nalazi i naselje Bawiti. Uz tek neke slike, vise o oazi sutra.

Piramide

Vjerojatno glavni razlog zastop ljudi dolaze u Egipat su upravo piramide. Tako je i nama dosao dan kada smo krenuli u posjetu piramidama. Odlucili smo se na privatni prijevoz sa automobilom koji nam je osigurao hostel, te smo se dogovorili kako cemo posjetiti one najpoznatije piramide u Gizi, zatim piramide u Sakkari te piramide u Darshuru.

Prve su bile na redu piramide u Gizi. O njima se uglavnom mnogo zna, radi se o tri velike piramide, najvecoj Keopsovoj, zatim malo manjoj Kefrenovoj, te najmanjoj ali i najocuvanijoj Mikerininoj. Osim te tri velike, u sklopu kompleksa se nalazi i sfinga, sto je vise manje takodjer poznato, te sest manjih piramida posvecenih kraljicama odnosno faraonovim zenama, sto je manje poznato. Dosavsi ujutro, iskoristili smo priliku te posjetili piramide dok ipak jos nije pretjerano napuceno sa turistima, ali je zato nazalost zrak bio malo maglovit od smoga, no do kraja nasega boravka, odnosno do podna, rascistio se i pogled je bio velicnanstven. Naprosto sama pojava tih golemih cuda graditeljstva, savrsenih proporcija oduzima dah. Jednostavno su neamislive proporcije koje te piramide zauzimaju. Najveca, Keopsova piramida ima 146 metara, te je navodno dovrsena 2570 g. prije Krista. Nevjerojatno je da ovo zdanje stoji ovdje, tek malo osteceno utjecajem zuba vremena vec vise od cetiri tisuce godina! Blize je rodjenje Isusa nasem vremenu kronoloski, nego je gradnja piramida Isusovom! Nezamislivo. Jedini su problem oko piramida stalni pokusaji lokalnog stanovnistva da izvucu koju kunu od posjetitelja, pa stoga gnjave, ispituju, hoce uporno biti vodici, slikati se, nude deve itd. Mi smo odlucili pjesice razgledati piramide, pa smo stoga napravili veliki krug oko svake piramide, te otisli do uzvisine u pustinji sa koje se pruza dobar pogled na sve tri piramide. Isli smo i korak dalje, te otisli na nekoliko drugih uzvisina na putu prema Sakkari, odakle smo uspjeli uhvatiti svih devet piramida u jednome kadru, zaista fantastican pogled i slika. Vratili smo se sa druge strane, nakon nekoliko kilometara hodanja kroz pijesak.

Sljedece na redu su bile piramide u Sakkari, dvadesetak kilometara udaljenome lokalitetu koji krije cak starije piramide od ovih u Gizi, te koji je poznat prije svega po stepenastoj piramidi, no na ukupno sedam kilometara krije golemi kompleks piramida, grobnica i mastaba starih i do 3500 godina. Najprije smo posjetili muzej Imhotepa, faraonovog arhitekta koji je i odgovoran za gradnju piramida, koji je dosta dobro uredjen, te krije neke zaista vrijedne artefakte. Popeli smo se zatim do tetijeve piramide, koja izvana izgleda kao obicno brdasce, jer se potpuno urusila, ali je ipak zanimljiva jer je 1993. godine otkriven ulaz u piramidu te Tetijev sarkofag. Mi smo takodjer usli u piramidu, sto je bilo posebno iskustvo. Zidovi ocrtani hijeroglifima, mnoge komore pod zemljom, strmi i izuzetno uski ulaz kroz koji sam se sa svojih 195. cm jedva provukao nezaboravno je iskustvo. Teti je bio osnivac seste dinastije faraona, te je prvi ciji sarkofag posjeduje natpise na hijeroglifima. Piramida datira u razdoblje oko 2350te godine prije Krista.

Nastavili smo posjetu zatim obilaskom stepenaste piramide, koja nas je razocarala, jer su na njoj bile skele, posto se znanstvenici pribojavaju da bi se mogla urusiti, pa je stoga i ulaz zabranjen. Nazalost bio je zatvoren i ulaz u Unasovu piramidu, koju je moj suputnik posebno htio vidjeti radi zanimljivih prikaz putovanja u zagrobni zivot.

Posljednja destinacija bio je Darshur, desetak kilometara udaljen lokalitet od Sakkare, unutar militarizirane zone, pa stoga i tesko dostupan za turiste. Do njega se moze doci iskljucivo organiziranim prijevozom u obliku ture ili taksijem. Pozitivna je stvar da radi toga nema mnogo turista, ali ni napornih domacina koji pod svaku cijenu zele izvuci nekakvu napojnicu od turista. Mi smo imali posebne srece, jer smo lokalitet posjetili potpuno sami, zahvaljujuci dobrom potezu nasega vozaca da najprije vidimo zakrivljenu piramidu Sneferua, koja je prvi pokusaj gradjenja piramide sa ravnim zidovima, te koja je na pola gradnje morala biti smanjenoga kuta, radi opasnosti od urusavanja, pa tako ima negdje na sredini prijelaz sa kuta od 54 stupnja na kut od 43 stupnja, te je danas, mozda bas radi toga, jedina piramida koja je vecim dijelom sacuvala svoj premaz od krecnjaka, odnosno glatke plohe. Piramida je zatvorena, no obisli smo je i uzivali u samoci kraj nje. Bijase to odlicno iskustvo.

Nedaleko od nje se nalazi crvena piramida, koja je zapravo blize ulazu u kompleks, te koja je prva prava piramida ikad izgradjena. Svojim je dimenzijama zapravo treca najveca piramida u Egiptu, gotovo je savrseno sacuvana, samo je radi teske dostupnosti gotovo zaboravljena. Zacudo, bila je otvorena, pa smo mogli uci u nju, i to je bilo iskustvo koje cu pamtiti do kraja zivota. Ulaz kroz strmi i veoma uski prolaz koji se spusta duboko u unutrasnjost piramide, barem 50 do 100 metara, gdje ponestaje kisika, otezano se dise, ali na sve se zaboravi kada se spozna da se nalazi usred jedne od najvecih gradjevina antickog svijeta. Kako smo bili jedini tamo, mogli smo obavljati i slikanja, snimanja i slicno, sto je inace u Egiptu zabranjeno u svim piramidama, muzejima i ostalim zatvorenim prostorima. Predivno iskustvo.

Za kraj cu jos spomenuti piramide u Abu Siru, koje se nalaze na pola puta od Sakkare do Dashrura, te koje su bile zatvorene, ali su se dobro vidjele iz daljine. Bila je to glavna kraljevska nekropola pete dinastije, te se ukupno nalazi sedam piramida na tome lokalitetu, sve su gradjene kao stepenaste, a kasnije su pretvorene u prave popunjavanjem stepena materijalom.

Inace se o ulasku u odredjene lokalitete odlucuje na neki ne bas sasvim jasan nacin, no uvijek je otvoreno oko 30tak posto piramida, dok su ostale zatvorene, sto donekle i razumijem, jer masovni turizam donosi mnogo vise stete nego koristi ovim prevrijednim gradjevinama.

Koptici i Citadela

Jos jedan dan je iza nas u Cairu. Mislim da je danas posljednji dan razgledavanja grada bio, te sa novih desetak kilometara hodanja kroz grad, mogu reci da smo vidjeli svaki aspekt grada, od bogatih gotovo europskih cetvrti, do potpunog sluma i zabiti, nalik na Kabul i Darfur.

Danas sam isao u kopticki Cairo. Staru krscansku cetvrt koja je ostatak nekadasnjeg Egipta koji je bio krscanski svijet, iz kojega potjece jedna od najstarijih krscanskih zajednica, gdje su se pojavili prvi redovnici i samostani, te gdje se dugo vremena bastinilo krscanstvo, posto je u Egiptu postalo prije ozakonjeno nego u ostatku tadasnjeg Rimskog carstva. Danas, tisucu i pol godina nakon sto su ih osvojili muslimani, u Cairu je ostala tek jedna ozbiljnija cetvrt koptika, iako se mnogo crkva moze vidjeti po gradu, te je navodno zajednica koptika i dalje respektabilna.

Isao sam ujutro na kopticku misu. Zanimao me taj stari krscanski obred i liturgija, koji je dosta razlicit od nama poznatih oblika u katolickoj crkvi, no ipak ima dodirnih tocaka. I zaista, misa je bila mi posebno iskustvo. Veci dio mise je pjevan, a pjesma je dosta slicna muslimanskim molitvama, iako, daleko je manje iritantan zvuk, iskreno receno, zatim traje dosta duze od nase mise, odvojeno u crkvi sjede muskarci i zene, daje se u vrhuncu euharistije i kruh i vino vjernicima i tako dalje. Zaista me impresionirala ta misa. Zanimljiv je i kraj, kada biskup, ili kako se vec zove daje blagoslov svim vjernicima tako da ih skropi vodom. Nekako sam stekao dojam da se stvara veca privrzenost vjernika i svecenstva u toj crkvi.

Nakon mise pridruzio mi se prijatelj pa smo otisli u razgledavanje koptickog muzeja, u kojem se cuvaju ostaci jedne od najstarijih poznatih (ako ne i najstariji) novozavjetnih tekstova, zatim razne slike, fragmenti najstarijih samostana i tako dalje. Zaista impresivno, i vrlo dobro organizirano i uredjeno, puno bolje nego daleko poznatiji muzej egipatske povijesti koji smo posjetili prvi dan. Zatim smo se vratili u crkvu, kako bi je slikali u miru, te po ulasku me prepoznao cuvar crkve, ocito koptik, te mi se ponudio da me provede kroz crkvu da slikam najzanimljivije djelove, koje mi je osvijetlio kako bi se bolje vidjeli, te me proveo kroz neke inace ne dostupne dijelove crkve. Iako smo razmijenili malo rijeci, shvatio sam da ga se dojmilo sto sam bio na misi sa postovanjem i zanimanjem za njihovu tradiciju i kulturu, pa mi je takvim tretmanom i uzvratio. Za razliku od jednoga vrlo iritantnoga turista koji se ponasao kao da posjeduje crkvu i gotovo se svecenicima unosio u lice dok su drzali misu dok ga nisu zamolili da prestane slikati, sto je mrzovoljno primio, te bez imalo postovanja hodao po crkvi kao po kazalistu. Turisti koji dolaze u turama organiziranima zaista znaju ispasti bezobrazni i glupi. Ignoriraju molbe da se ne koristi blic u prostorima religijskog znacaja, upadaju na pola molitava i obreda, ponasajuci se kao da su bitni samo oni, a sve oko njih je zapravo predstava da se njima udovolji. Zalosno.

Nakon setnje ostalim crkvama u sklopu kopticke cetvrti i posjete groblju, otisli smo do Citadele, nekoliko kilometara udaljene utvrde na vrhu brda iz srednjevjekovlja, u sklopu koje se nalazi nekoliko dzamija i vjerskih objekata, kao i vojni muzej te muzej policije i prekrasni je vidikovac. Prostor je zanimljiva srednjevjekovna utvrda, tipicna za to razdoblje, veoma dobro ocuvana i odrzavana, sto i ne cudi posto su neke od najvaznijih dzamija tamo. Izgradio ju je Saladin, slavni islamski vojskovodja te glavni protivnik krizara u 12 stoljecu, nakon pobjede nad fatimidskim kalifatom. Tamo se nalazi dzamija u Alija, pashe kojega egipcani smatraju ocem svoje nacije te jednom od najvecih figura svoje povijesti. Tu mi se dogodila i mala neugodnost, jer mi je zabranjen ulaz sa stativom kamere, no nakon nekoliko minuta rasprave, sve je izgladjeno. Inace danas sam imao slican problem i na podzemnoj zeljeznici, gdje je zabranjeno slikati, no to nigdje nije navedeno, pa su me odvela sa strane dvojica policajaca i posebno na to upozorila. Iako su bili izuzetno korektni, nije bilo sasvim ugodno.

Ipak, sve u svemu, jos jedan jako dobro proveden dan u Cairu. Posebno je dobar dojam na mene ostavila kopticka cetvrt, bez ikakve sumnje najljepsi dio grada, te u kojem sam i subjektivno i objektivno dozivio najljepse trenutke u ovome megapolisu. Sutra piramide!

Islamski Cairo

Danas smo otisli u islamski Cairo. Naravno, cijeli grad je islamski, ne samo ova cetvrt, ali ipak, ona je posebna po tome sto je to najstariji islamski dio (ne opcenito najstariji dio, o tome nadam se sutra), te sto obiluje dzamijama, njihovim trznicama i slicnim pojavama. Odlucili smo otici pjeske, iako nije bas blizu nasega hostela, no da osjetimo malo grad... Kako smo hodali, korak po korak, grad se polako transformirao iz modernog gotovo europskog grada u stari islamski grad kakav smo ocekivali. Ulice su postajale sve prljavije, sve je vise dominirala prasina, gradjevine boje pjeska a ljudi po ulicama u potpunom kaosu, pokusavajuci da prodaju ama bas svasta. Ovdje se posebno osjeti kaos na ulicama. Sada nam je jasno sto je mislio autor Lonely planeta kada je govorio da je prema Cairu New York grad duhova. Nekoliko puta smo i pogresno skrenuli, no sve zajedno, to je samo produbilo odlican dojam islamskog dijela grada. Dzamije su zaista prekrasne gradjevine ovdje, pravi odraz srednjovjekovlja, koje je u islamskom svijetu vrhunac kulture, za razliku od takozvanog mracnog doba u Europi. Jednako tako, grad je naprosto kaotican. Ljudi jedu na ulici, obilje mirisa, boja i zvukova, dok se sve moguce i nemoguce prodaje i nudi. Guzve su nezamislive, nered na cestama...

Nakon gotovo tri sata probijanja kroz taj metez stigli smo do plave dzamije, koju smo posjetili, popeli se na vrh minareta, odakle se pruzao prekrasan pogled na grad. Svi ti tornjevi minareta ispresjecani morem nebodera i zgrada, uz dominaciju smedje boje. Spustivsi se dolje, otisli smo do unutrasnjosti dzamije, gdje smo ostali iznenadjeni mirom i opustenom atmosferom. Ljudi sjede, leze, meditiraju, ali postovanje i svetost mjesta naprosto se osjeti u zraku. Iskoristio sam nekoliko minuta da i sam provedem u opustanju, iako nije moja religija. Sjetio sam se jednog svecenika koji je rekao kako onaj tko trazi Boga zapravo trazi samocu, jako me to podsjetilo na tu recenicu. Simpatican imam pokazao nam je dzamiju, te uputio nas na najbolja mjesta za slikanje. Zanimljivo je kada se placa ulaz u djamiju, imam ne zeli dirati vas novac, nego ga morate svojim rukama ubaciti u kutiju na ulazu. Zanimljiva gesta.

Vec se polako priblizavao sumtrak pa smo otisli do parka Al Azhar koji se nalazi nasuprot islamske cetvrti, na brdu. Park je relativno novi, izradjen je prije pet godina, te je obilno navodnjavan i stoga cijeli zelen i veoma moderan. Okupljaliste je bogatijih egipcana, posebice mladih. Sjeli smo tamo na veceru, uz predivan pogled na grad okruzeni fontanama i palmama, te osjetili zivot bogatijeg sloja Egipcana, za promjenu, posto posljednjih dana uglavnom zivimo kao i obicni stanovnici. Hranimo se u lokalnom restoranu za radnike trznice te njezine goste, za koji moram reci da je veoma ukusan i neocekivano cist. Povratkom u hostel izracunali smo da smo prosli gotovo 14 kilometara, pjesice naravno. Isplatilo se, osjetili smo sve oblike zivota u Cairu, od bogatijih, pa sve do siromasnih zabacenih cetvrti, poput one ispred groblja kroz koju smo prosli na putu za park, koja nas je vise podsjecala na Kabul i scene sa televizije nego na ono sto smo do sada vidjeli u Cairu. Fascinantan megapolis.

Dar Nila

Prvo jutro u Cairu, napokon krevet... Predobro... Iako sam se probudio vec oko 8 i pol, dobro sam se naspavao... Nakon asketskog dorucka, veoma cudnovatoga nesscaffea u hostelu, krenuli smo ja i prijatelj do Nila, razgledati rijeku, mostove, otok Zamalek i trg Midan Tarhir (trg pobjede).

Napokon na rijeci Nil, voznja brodicem slavnom rijekom o kojoj sam sanjao jos kao malo dijete. I to za samo jednu kunu. Fantasticno. Studeni je, a temperatura je preko 30 stupnjeva. To je Afrika. Nista drugo. Ugodan vjetar ipak cini te topline podnosljivima, zaista je bilo sjajno i nezaboravno iskustvo.

Neboderi uz rijeku ostavljaju dojam da se nalazite u Manhattanu, a ne u srcu arapske Afrike. Na rijeci kaos u prometu, kao i na cestama... Medju oronulim ribarskim ladjicama prolaze turisticki brodici, gliseri, lokalni brodovi, felluce...

Nakon obilaska Nila i otoka Zamalek, veoma lijepe cetvrti na otoku usred Nila obisli smo slavni Egipatski muzej. Golemo zdanje, sa milijunima artefakata, nemoguce je obici u jednome danu i vidjeti sve. Veoma veliko osiguranje svjedoci o vaznosti sadrzaja muzeja. Narmerova paleta, ostaci iz hramova, zagrobne maske... Meni kao studentu povijesti znacilo je to vidjeti konacno uzivo sve ono o cemu slusam godinama. Fenomenalno. A onda soba mumija. Ulaz se posebno placa, cak vise nego u sami muzej, a kad tamo mala sobica samo... No ipak, vidjeti na udaljenosti od desetak centimetara mumije nekoliko tisuca godina, neprocijenjivo. I na samome celu, u sredini, mumija velikoga Ramzesa II... Najveceg od faraona, po mojoj slobodnoj procjeni... Slikanje zabranjeno, a cuvar na sekundu izlazi... Vadim mobitel, brzo slikam, i imam portret ovoga egipatskog velikana na maloj ali meni osobno veoma vrijednoj slici.

Nakon muzeja, otisli smo na veceru. Vec dan ranije nasli smo jedan lokalni restoran sa uglavnom jelima od povrca, stavljenih u lepinju... Sve je dobro, i jeftino. Gotovo je nemoguce najesti se a potrositi vise od 10 kuna. Samo treba paziti, hrana je pikantna, nije za svakoga. Navecer opet do Nila, malo snimanje i slikanje grada u mraku i milijuna svjetala sa svih strana, dok glazba dopire sa malih ladjica, dok se mladi zabavljaju, grle, secu... Odlicna atmosfera, topla okolina, sve je puno ljubaznosti, topline, bez imalo traga nasilju. Zaista drugacije nego su nasi stereotipi o Arapima. Ali opet, ovo je tek drugi dan u Africi...

Vise drugi puta. :))

p. s. Pisem kratko i sazeto, ne snalazim se na ovome laptopu sto ga na brzinu posudih od osoblja hostela. Nadam se sutra internet kaficu. Isprika za nedostajanje nasih dijakritickih znakova, ali nemoguce je pronaci tipkovnicu koja ih podrzava...

Cairo!

Pozdrav iz Caira! Nazalost tek se danas uspijevam javiti jer mi mobilni internet za sada ne radi. Put je prosao bez problema, prvo do Budimpeste, pa na zracnu luku, pricekati avion do jutra, pa preko Milana do Caira. Prvi susret sa gradom... Fenomenalno... Vec iz zraka se cinio grad kao nepregledan niz nebodera razbacan po pijesku koji kroz sredinu sijece rijeka. Slavni Nil! Odavno je poznato kako je Egipat dar Nila, rijeka je izvor zivota, izvor svega. I to kakav izvor zivota. Ovaj grad koji se nalazi na pocetku delte rijeke, broji vise od 23 milijuna stanovnika. Vise nego sedam Hrvatska! Nemoguce je uopce zamisliti takvu masu ljudi.

Kulturne razlike primjete se odmah. Najvise u prometu. To je jednostavno kaos. Truba se koristi vise od volana, ljudi pretrcavaju cestu kroz guzvu automobila, koji ne staju, nema crta na cestama, iako stane do sedam traka na nekim mjestima, prednost u prometu ne postoji, rijetki semafori su ukras, nitko ih ne postuje. A ipak, nema nesreca, medju ljudima se ne osjeca stres, pritisak, sve je opusteno, mirno... A opet naizgled kaoticno. Neshvatljivo dok se ne dozivi... Navecer smo naisli na trazeni hostel, u kojem nam je super. On je posebna prica. Sobe su na otvorenom, odnosno na vrhu zgrade, sve je opusteno i mirno, iako je sadrzaj soba spartanski. Krevet, vjesalica, prozor i vrata. Gotovo. Ipak, ovdje sve ima svoje cari, pa tako i to. Pocela je nasa Egipatska odiseja...

Vrijeme za polazak...

Dakle, backpack je spremljen, ne stane više ni čačkalica... Odbrojavam posljednje minute doma... Večeras do Rijeke, pa ujutro na vlak za Budimpeštu, pa na avion za Rim i tri sata kasnije za Cairo. Ako bude sve po planu, javljam se u četvrtak navečer iz Caira.

Moram priznati, osjećam malo pritisak, ne toliko od toga da idem na put, nego to isčekivanje da se napokon krene. I strah da nisam nešto važno zaboravio. Valjda nisam. Vidjeti ćemo. Neću puno filozofirati dok sam još doma. Više ćemo sa puta. Ako uspijem uhvatiti internet u Budimpešti na aerodromu, napisati ću jedan post, ako ne, nadam se, javljanje sljedeće iz Afrike!